Roman Krvnikova kći Olivera Potzscha spaja dvije, po meni, nespojive stvari: povijest i triler.
Nemojte zamjeriti, govorim ovo sa stajališta osobe koja je odrasla na romantičnim povijesnim romanima Marije Jurić Zagorke. Kasnije sam se samo prebacila na Phillipu Gregory, Jan Guilloua i slične autore. Sve njih zajedno isto tako “krivim” za veliku ljubav prema povijesti. Na kraju krajeva, i za činjenicu da je to bio moj odabrani studij. Ono što njihova djela dijele jedno s drugim jest romantično shvaćanje povijesti. Uzeli su povijesne dogadaje i osobe te od njih stvorili praktički mitske heroje s kojima suosjećamo i koje volimo.
Katkad u tolikoj mjeri da skoro dobijete ime po kontesi Neri (gledam tebe, mama).
Krvnikova kći ne spada u jedan od tih romana. Kad bi ju s nečim išla usporediti, vjerojatno bi to bio trezven i činjeničan znanstveni povijesni rad. I ne, ne pokušavam reći da je priča dosadna. Dapače, upravo suprotno. Ovo je vjerojatno jedan od najbolje i najtočnije napisanih povijesnih romana koji sam čitala, a opet drugačiji od svih ostalih.
Povijesni triler Krvnikova kći
Radnja je smještena u bavarskom gradiću Schongau u 17. stoljeću s pričom iz mladosti Jakoba Kuisla. Jakob je sina schongauskog krvnika, koji se veseli izučavanju obrta kod svog oca. Do kraja te priče, mladi Kuisl naglo promijeni svoje razmišljanje te želi postati sve osim toga. I znam, svi sad očekujemo radnju onog tipičnog romana o mladom junaku koji se otiskuje od obale roditeljske kuće kako bi pronašao sreću negdje drugdje.
Ovdje se takvo nešto ne dogada. Nekih dvadesetak godina u budućnost i Jakob Kuisl je tadašnji schongauski krvnik. Nije najveći obožavatelj svog posla, ali obavlja ga dobro i prima lijepu plaću za isti. Ima ženu i troje djece, a najstarija Magdalena karakterno i izgledom možda najviše podsjeća na svog oca.
Magdalena je takoder najljepša djevojka u mjestu, no prati ju stigma krvnikove kćeri. Zbog toga bilo kakva fraternizacija s maldićima iz grada ne predstavlja ništa dobro ni za nju ni za njih. Ipak, Magdalena je zaljubljena u Simona, sina schongauskog medikusa-liječnika. A i on u nju, pa je roman ispresijecan kratkim prikazima njihove ljubavne priče.
Kod seljana je krvnikova kći izazivala nelagodu. Poneki su pretpostavljali da liježe s Belzebubom. Znala je čuti da njezina ljepota nije ništa drugo nego rezultat trampe sa samim princem tame. Nije ljude pokušavala razuvjeriti; ta uvjerenja su je barem štitila od previše napasnih prosaca.
Oliver Potzsch
No, kao što sam već rekla, ovo je povijesni triler, a ne ljubavni roman. Usporedila sam ga s povijesnim radom iz jednostavnog razloga. Nisam znala kako drugačije približiti toliku korektnost prema povijesnom razdoblju o kojem se piše. Radi se o periodu nakon krvavog Tridesetogodišnjeg rata u Europi. Stanje je loše, ljudi su iscrpljeni smrću i bolešću, a stara praznovjerja i dalje uzrokuju brojne predrasude društva.
Prava detektivska priča
Tako radnja zapravo započinje kada na obalu rijeke Lech ispliva tijelo mrtvog dječaka s urezanim vještičjim znakom na ramenu. Za njegovu smrt i vještičarenje optužena je lokalna primalja Marta Stechlin, a Jakob bi trebao biti njen krvnik. Problem je što su Marta i Jakob prijatelji, a Jakob je preinteligentan da bi povjerovao u nešto toliko jednostavno kao što su vještice.
Činjenica da Jakob zna za Martinu nevinost podstrek je koji mu treba kako bi se bacio u istraživanje smrti dječaka i druge djece iz Schongaua. Na potjeri za vješticama, to jest njihovim pronalaskom i/ili razotkrivanjem, pridružuju mu se Simon i Magdalena. Od tog trenutka pratimo pravu detektivsku priču zanimljiviju od CSI: Miamija, a čiji su glavni likovi prikazani realistično i bez uljepšavanja, bilo fizičkog ili karakternog.
Roman o precima
Oliver Potszch napisao je odličan roman o svojim precima. Kako sam kaže, Jakob Kuisl bio je njegov prapra-neki-pradjed, a sami Kuislovi ljudi sa specifičnim karakteristikama koje se protežu kroz povijest. I upravo takvog lika je napisao Potszch: pragmatičnog i trezvenog, a opet nekoga komu njegov posao predstavlja traumu i nužno zlo.
Povijesno gledajući, društvo o kojem Potzsch piše praznovjerno je, uskogrudno i obilježeno nepovjerenjem prema strancima ili onima koji su drugačiji. Noviteti nisu dobrodošli, a svaka iduća inovacija čini se neizmjerno dalekom. Recimo, činjenica da ti je netko spasio dijete od smrti nekonvencionalnim lijekom direktno upućuje na to da je ta ista osoba vjerojatno vještac ili vještica.
Jer, ne zaboravimo, u 17. stoljeću puštanje krvi pravi je hit u liječenju.
Sve ovo i mnogo više, kako bi se reklo na Topshop reklamama, možete pronaći u Krvnikovoj kćeri: povijesnu točnost (na što, iskreno, najviše patim kao povjesničar), zanimljive i realistične likove, priču ispunjenu mističnim i misterioznošću te zabranjenu ljubav (ne, srce nije kamen).
Postoji opravdan strah da, ako vas ništa od ovog ne zainteresira, morate otići na preventivno puštanje krvi u lokalnog medikusa jer su vještice na vas bacile urok tijekom prošle ili pretprošle Valpurgine noći.
Knjigu možete kupiti na stranicama knjižare Znanje i pročitati je dok uživate u Jakobovim krafnama.
