Moram naglasiti da sam recenziju za Haikyuu!! pisala uz Peaches x Fly High – odličan remix Bieberove pjesme i Haikyuu!! introa za drugu sezonu. I liked it very much, čemu svjedoči činjenica da sam jednosatnu verziju upalila na loop i ostavila da tandrče u pozadini.
Poprilično je ironično što je prvi anime za koji pišem recenziju upravo Haikyuu!!, s obzirom na to da je gledanje nacrtanih likova kako igraju odbojku najbliže što sam došla bavljenju bilo kakvim sportom.
Bog mi je svjedok, ne dolazi mi prirodno fizička aktivnost. Divim se ljudima koji uz trening slušaju podcaste jer ja moram raspaliti bilo kakvu vrstu agresivne glazbe kako bi nadglasala konstantni baraž misli koje se svode na to “Što meni ovo u životu treba” i “A što ako se sad dignem s leg pressa i samo odem?”
Ipak, unatoč tome što je moja odabrana sportska kategorija izbjegavanje bilo kakvog sporta, čak i onog na TV-u, za Haikyuu!! sam zalijepila. Al’ ono. Pogledala sam ga na japanskom (jer nisam noob) i onda, jer je jedan od rijetkih animea čiji je engleski dub samo za nijansu gori od originala, progutala sam ga i dubbanog. Pa opet japanski jer je trebalo pročistiti tu istančanu paletu za kvalitetne voice overe.
Haikyuu!!
Shoyo Hinata od osnovne škole, otkad je vidio Malenog diva – Tiny Gianta, želi aktivno igrati odbojku unatoč svojoj visini. Profesionalno rečeno, on je metar i ćevap. Laički, 162.8 centimetara. No, unatoč entuzijazmu, odbojkaški klub u koji se učlanio u školi nije baš zaživio i brojio je, tek pred kraj Hinatinog školovanja, samo nekoliko članova, zbog čega je Shoyo trenirao kako god je znao – nagovarajući prijatelje da mu bacaju loptu, uz ženski odbojkaški klub ili odbijajući loptu od zida.
U svakom slučaju, za razliku od yours truly, nedostatak idealnih uvjeta nije ga odbio od aktivnog treniranja. Doduše, moji idealni uvjeti su jedan trening i bam – mega dupe i trbušnjaci. Sreća je bila velika kad je odbojkaški klub Yukigaoka Junior High napokon mogao sudjelovati u međuškolskom turniru…gdje ga je brutalno porazio Tobio Kageyama, King of the Court.
Srednja škola bila je prilika za novi početak, pogotovo jer je Shoyo upisao istu kao i njegov uzor, Tiny Giant, i učlanio se u odbojkaški klub Karasuno Higha. U kojem je, jer zašto ne, zatekao Kageyamu. I tek onda zapravo počinje Haikyuu i priča o želji Karasuno odbojkaša da stignu do velike dvorane u Tokyju, na državno natjecanje u odbojci za srednje škole.
Zašto Haikyuu?
Ima nešto tako posebno u ovom animeu.
I okej – timski rad, upornost, grupa unlikely heroesa, rivalstvo – sve su to teme koje se provlače i kroz hrpu drugih animea (tipa Bleach). I da, osnovna premisa je to što su i Hinata i Kageyama podjednako lu-hu-hu-hudi za odbojkom. I jes vala, kad je tekma gotova, ne mo’š više igrat’ odbojku. I, no, neki ljudi su stvarno posebni talenti – geniji, reklo bi se – fizičke spreme.
I, al’ sto posto, mogu nabrajati još sto godina zašto ne. Sve pet. Ne zvuči dobro kad to tako sve napišeš.
Ali…ne znam. Ja se zaljubila. I to ne mislim sad da sam zasimpala za nekim likom pa odglumila priljepak na ekranu (iako, Kuroo i Oikawa, al’ to tek kasnije). Ne. Pogledala sam prvu epizodu i to je bilo to. Nestala sam s lica zemlje i samo isplivala četiri sezone kasnije. Nije me bilo za kave, nisam koherentno odgovarala, kosa mi je bila masna i nije me bilo briga. Uživala sam.
Sve je tu. Priča je odlično raspisana, a Haruichi Furudate je ubio. Napisao čovjek vjerojatno svoje najbolje djelo, a – po mom mišljenju – i najbolju sportsku mangu uopće. True, true – svaka sezona se praktički bavi samo jednom utakmicom, ali ti to uopće ne smeta. Dapače, ni ne primijetiš da si proveo par sati bez treptanja. Jer, ako si počeo gledati Haikyuu, znači da su te likovi osvojili. Svi. Nema iznimke. A iz scene u scenu ih gledaš kako rastu, iz jedne akcije u drugu.
Shoyo Hiperaktivni Hinata, Tobio Društveno Neprilagođeni Kageyama, Daichi Tata Sawamura, Koshi Mama Sugawara, Asahi Plahi Azumane, Ryunosuke Ćelav Al’ Zgodan Tanaka, Yu Glasni Nishinoya, Kei Hejter Tsukishima, Tadashi Fan Club Yamaguchi, Chikara Tata #2 Ennoshita… Ako niste shvatili po mom nabrajanju, svi.
Valja li baš sve?
Često puta se dogodi da neki anime bolesno dobro krene i onda kao da se zalijepi u zid očekivanja fanova. Ne znaš što se točno dogodilo sa studijem. Jesu li ostali bez para ili im se samo nije dalo nastaviti? Ali, sasvim je jasno da ti je žao što si ga uopće počeo gledati. Haikyuu!! nije jedan od njih. Dapače. Ne da nije razočarao, nego me samo nabrijavao iz epizode u epizodu na daljnje gledanje.
Jedino što bi vas moglo malo iznervirati je činjenica da su promijenili glavnog animatora pred četvrtu sezonu, pa se vidi nešto razlike u animaciji prije i kasnije. No, razlike su minimalne – ja, tipa, prvi put uopće nisam ni primijetila da se nešto promijenilo. Ipak, animacija je odlična, do te mjere da ne stignete (baš previše) simpati. Nije vam toliko ni bitno. Yes, guglate fanartove i vrijeme između epizoda trpate razno-raznim editima, ali iz čistog užitka gledanja. T a k o đ e r, glazba je on point. Tu vam je Spotify playlista.
Ne znam, eto, bila sam tužna kad bi svaka epizoda završila i onda bi, Hinata-style, upalila samo još jednu epizodu, prikladno šapćući – da ne čuju ukućani – mou ikai.
P.S. Šuška se, šuška kako bi iduću godinu trebao ili izaći ili biti najavljen Haikyuu!! FINAL film, i to vjerojatno u dva dijela. Ništa još nije sasvim sigurno, ali…drž’mo fige da se nešto stvarno sprema!