Već sam spomenula u recenziji knjige Vojvoda i ja kako, iako općenito volim čitati ljubiće, preferiram one povijesne. Preciznije, one smještene u Engleskoj 19. stoljeća. Koliko krivim Zagorku zbog općenite ljubavi prema čitanju, toliko krivim Jane Austen zbog te specifično specifične naklonosti prema (nazovimo ga tako) viktorijanskom ugođaju u knjigama. Znamo na što mislim: balovi, divne haljine, muškarci u odijelima, šetnje u perivojima i općenita romantičnost idile aristokratske Engleske u tom dobu.
Barem onakve prikazane u ljubavnim romanima.
Serija me iz tog razloga nije razočarala. Zgodni glumci, elegantne glavne junakinje, simpatične i humoristične situacije nadopunjavane su prizorima iz engleskog countryja ilitiga sela, raskošnim balovima i onim što bi naša Sevka nazvala pogledima ispod obrva. Prvu sezonu Bridgertona sam tako pogledala u par dana, a onda u sljedećem tjednu i svih osam knjiga.
Kako to obično biva, nakon toga sam zaključila da je knjiga, po tko zna koji put, bolja od filma i učvrstila me u mom mišljenju da uvijek treba prvo pogledati seriju ili film. Čisto da izbjegnem razočaranje koje obično nastupi kada su manjkavi nasuprot knjige.
Manjkavost je u ovom slučaju proizašla iz činjenice da je produkcija (po tko zna koji put) odlučila da sama radnja već dobre knjige može biti poboljšana. Nigel Berbrooke, koji je u knjizi opisan kao dobroćudni tupan, u seriji je postao zločesti ucjenjivač i lažov, a Daphne je više puta upala u konflikt sa svojom obitelji koja je u romanu prikazana kao iznimno složna i povezana unutar sebe. Uletjeli su tu i neki novi likovi koji se ili uopće ne spominju u romanima ili dolaze tek kasnije u priču, kao i kraljicu (također novog lika) koja se upliće u privatni život svoje aristokracije.
No, sve su to bile promjene koje sam lako pregrmjela jer, na kraju dana, svi ti likovi su bili odlično odglumljeni. Naglašavam ovaj podatak jer sam previše puta pogledala preradu knjige u film ili seriju koja je bila upropaštena upravo manjkom glumačkog talenta. Istina, dobili bi glumce koji su u potpunosti izgledali kao oni opisani u knjigama, no isporuka uloge ne bi bila adekvatna.
Za primjer bih uzela još jednu seriju s Netflixa, Shadowhunters, napravljenu prema knjigama Cassandre Clare čiji su glavni glumci bili neprirodni. Znamo na što mislim: usiljeni izrazi lica, neprirodne pauze i reakcije za koje je sasvim jasno da su odglumljene. Bridgerton nije imala problema s tim. Glumci su praktički postali likovi koje su glumili, u potpunosti uvjerljivi u svojim reakcijama i ponašanjima.
Druga stvar koja je pridonijela mom potpunom obožavanju serije bila je ta da, iako su promjene radnje postojale, nisu bile tolike da su u potpunosti izmijenile ono što sam čitala u knjizi. Nekakav kostur radnje ostao je tu, “nadoštukan” produkcijskom idejom o tome kakva ona treba biti.
Producent Chris Van Dusen (a s njim i Netflix) bio je dovoljno fer da upozori publiku koja je čitala knjige kako neće gledati savršenu presliku onoga što su iščitali u romanima, kao ni apsolutnu vjernost povijesnim okolnostima, već njihov sveukupni osvrt na društvo danas. Iako osobno jako patim na povijesnu korektnost, bilo mi je to sasvim dovoljno. Neću se uopće praviti da to ima ikakve veze s mojom velikom osobnom pronicljivošću te ću vam iskreno reći da mi je Rege-Jean Page bio toliko zgodan da je bio pravi užitak gledati seriju.
Čula sam dosta pozitivnih, ali i negativnih komentara oko serije. Moje mišljenje je pretežno pozitivno. Ako želite pogledati zabavnu seriju kako bi se opustili, svakako preporučujem Bridgerton. Roman po meni kompletnije isporuči priču o Daphne i Simonu, no, onda opet, uvijek sam bila veći zagovornik čitanja knjiga nego gledanja njihovih filmskih verzija, a o ukusima se ne raspravlja.