- Autorica: Julia Quinn
- 366 stranica
- Nakladnik: Mozaik
Vikont koji me volio autorice Julie Quinn druga je u nizu knjiga serijala Bridgertoni. Ovoga puta, priča se fokusira na Anthonyja, vikonta i najstarije dijete obitelji Bridgerton. Prethodno smo ga upoznali u romanu o njegovoj sestri Daphne, Vojvoda i ja, kao zaštitnički nastrojenog starijeg brata kojeg u seriji Bridgerton glumi Jonathan Bailey.
Savršena nevjesta
No, Anthony se ne želi vjenčati iz ljubavi – dapače, taj nezgodan osjećaj želi zadržati što je dalje moguće od sebe. Čistom logikom idealnu nevjestu pronalazi u Edwini Sheffield. Mlada, lijepa, pristojna i dovoljno inteligentna, Edwina bi trebala biti sve ono što Anthony želi za majku svoje djece, bez rizika od zaljubljivanja.
“Šarmantan muškarac je zabavna stvar, a zgodan muškarac je, naravno, prizor za uživanje. Ali častan muškarac – ah, on je taj oko kojeg bi se mlade dame trebale okupljati.”
Međutoa, kako to već ide, na putu do Edwine stoji njezina starija sestra Kate koja nije pretjerano fascinirana. Ni Anthonyjem ni njegovom reputacijom kao zavodnika. Nažalost po Anthonyjeve namjere, Edwina se apsolutno uzda u procjenu svoje starije sestre i već je nekoliko prosaca odbila po njezinom savjetu. Ipak, Anthony se ne da tako lako smesti, pa kroz priču pratimo Kateino i njegovo natezanje. Koje – pogađate – vodi upravo onome što je najstariji Bridgerton pokušao izbjeći: pronalasku ljubavi.
Vikont koji me volio i velika očekivanja
Imala sam velika očekivanja od knjige, prvenstveno jer mi se toliko svidjela Vojvoda i ja, recenziju koje možete pročitati ovdje. No, valjda nekako podsvjesno, malo sam se grozila pročitati ju. Jer, iz dosadašnjeg iskustva sa toliko dugačkim serijalima knjiga, znam da jako brzo postanu monotoni.
Likovi prate slične obrasce ponašanja, a jedina individualnost koju pokazuju je činjenica da imaju drugačija imena. Macho muškarci sa zaliscima i nježne gospe u lepršavim haljinama koji se smucaju po engleskim balovima brzo prestanu biti zanimljivi kada nema originalnosti u interakcijama. Pitanje je samo tko koga, a ni to nije naročito bitno jer su svi nekako isti. Jako brzo shvatite da imena likova možete zamijeniti sa “muški vodeći lik A” i “ženski vodeći lik B.” Nađu se u “nezgodnoj situaciji C” iz čega slijedi “epska ljubav i romansa D”. Eto! “Znanstvena” formula je tu, ako zatreba.
Serijal Bridgertoni – Bogu hvala – nije bio još jedan u nizu takvih romana. Vikont koji me volio donosi sasvim drugačiju priču od one o Daphe i Simonu. Dok su njegova mlađa sestra i njen muž imali romatičnu, šašavu ljubavnu priču ispresijecanu manjim zapletima, Anthony i Kate više su jedno drugom samo pali na put. O suradnji nije bilo ni govora, već upravo suprotno – nesuđeni par podmetao si je nogu gdje god je stizao.
Potrebni stereotipi
Istina, ima tih toliko potrebnih, stereotipa. Anthony je šarmantan, ponosan i zgodan, a Kate nosi lepršave haljine po engleskim balovima. Ipak, iako u Londonu slovi za ozloglašenog zavodnika, nema ni trunke njegova šarma kada je u blizini Kate. Kao čarolijom, ona uspijeva izvući iz njega sve ono što njegova gospodska uglađenost inače sakrije. S druge strane, Kate, koja je relativno jednostavno navikla muškarcima, u Anthonyju pronađe nekoga s kim ne može izaći na kraj.
Upadanje u Temzu, divlji i pretili corgiji te šlatarenje po vrtovima na engleskom selu samo su neke od epizoda koje su knjigu učinile toliko zabavnom. Meni se osobno svidjelo to što Vikont koji me volio nije samo niz smiješnih “ups” situacija. Quinn je ponovno uspjela ući u nutrinu likova i dotiče se nekih ozbiljnih životnih situacija.
“Prepoznala je samo nevjerojatan osjećaj da je voljena i željena – ne, da je potrebna – i to je bilo jako moćno.”
Naši junaci su tako izgubili barem po jednog roditelja, no predstavljaju različite aspekte izlaska na kraj s takvim gubitkom. Anthony je izgubio oca dok je imao samo osamnaest godina, nakon čega se poprilično fatalistički pomirio s činjenicom da neće doživjeti više od trideset osam. S druge strane, Kate je izgubila majku u djetinjstvu, noseći se s traumom na potpuno drugačiji način.
Bilo se jako jednostavno zaljubiti u te toliko ljudski napisane likove. Humor, interakcije, zgode i nezgode. Sve je to doprinijelo šarmantnoj knjizi čiji sam stil pisanja počela prepoznavati kao tipičnost Julie Quinn. Ni ova definitivno nije razočarala, a u prilog njenom umijeću pisanja dodatno govori i činjenica da sa svakim romanom Quinn “nabrije” za onaj idući.
Ipak je tu još šestero braće i sestara koje Violet toliko žarko želi potjerati pred oltar. S obzirom na sve anegdote obitelji Bridgerton, zagarantirano je da će nas svatko od njih natjerati da se nasmijemo.
Knjigu možete pronaći na stranicama knjižare Mozaik, a preporučam čitati dok jedete Kateinu sendvič tortu.