Inspiracija za ovaj članak o plothole-ovim, slično kao i mnoge druge stvari u mom životu, proizašla je iz jednog ozbiljnijeg razgovora s mojim mužem. Naime, oni koji nas znaju, upoznati su s činjenicom da on i ja većinu našeg zajedničkog vremena provodimo – pričajući.
Tako smo se i prije nekoliko dana, za vrijeme jedne vruće vožnje na vikendicu (pozdrav svekru), zapleli u jedan jako ozbiljan razgovor. Da razjasnimo: razgovor je meni bio od krucijalne važnosti. On se malo sprdao, a onda sam ga izbullyjala u angažiranu diskusiju. O Darklingu i Alini. U tom trenutku sam bila svjesna da je dio njega malo umro.
Bilo bi mi ga žao da tog tjedna nismo bili u suprotnim ulogama i vodili raspravu o zadnjoj ekspanziji World of Warcrafta. Preciznije, gdje je pošlo po krivu i zašto Saurfang ima odličan redemption arc.
Kožnjaci, Saurfang i plothole-ovi
Enivej, rasprava je bila živa. Krenula je s tim da sam mu objašnjavala zašto mi je bilo teško napisati recenziju za roman Sjena i kost i kako mi je ponovno čitanje osvježilo sjećanje. Do tog trenutka me pratio.
Međutua, kad sam rekla da sam bila jako razočarana što Darkling ilitiga Mračnjak nije dobio zadovoljavajući kraj s Alinom… Totalno sam ga izgubila. Ne samo da je njegova pažnja prhnula kroz prozor, nego je i on bio na rubu toga da se fizički prhne kroz vrata. Jer, citiram: „Tvoj problem je što čitaš knjigu kako bi se uvjerila da će se ljubavni dio priče ispuniti onako kako ti očekuješ da bi se trebao ispuniti.“
I istina, ne mogu reći da je čovjek fulao ceo futbal. Ima knjiga koje vidim i znam, u svom primozgu i aktivnoj svijesti, da da. Čitam ih jer želim dobiti onaj šus dopamina koji me šibne kad vidim da je glavna junakinja završila s neshvaćenim lošim dečkom u kožnjaku.
No, ovoga puta, na muževljevu enormnu nesreću, rasprava nije završila njegovim poentiranjem točnosti. Jer, ova točnost nije bila baš sasvim točna.
Ne ulazeći u motivaciju za čitanje serijala Sjena i kost (koji se svodi na to da je fanart za Darklinga bio lijep), knjiga mi se stvarno svidjela. Moje razočaranje ljubavnim aspektom i raspletom radnje proizašlo je iz, u nedostatku bolje riječi, plothole-a koji je odredio smjer cijele priče.
Spoileri
Alina je završila u Os Altu, u Maloj palači, gdje uči kako biti griša od nekoliko učitelja, jedna od kojih je i Baghra. Do trenutka kada Alina bježi iz Male palače, sve je super. Bonda se s Darklingom i padne koja pusa. Poveže se sa svojom moći i počne svijetliti na sve strane. Generalno, dobro se snalazi u svom novom okruženju. Dapače, Darkling joj ispriča za Morozovljeve jelene, stado mitskih bića čija je posebna sposobnost da pojačavaju moći griše koja ih ubije. S obzirom da je Alini jasno kako njezina snaga neće biti dovoljna da sama uništi Rasjed prepun volkri, dogovore se kako će ih pronaći i na taj način pojačati moć Suncozovke.
I onda…shitshow. Dobro, možda bi preciznije bilo grishashow – godišnji bal gdje Druga vojska Ravke prezentira svoje sposobnosti kralju i plemstvu. Darkling i Alina demonstriraju moć tame i svjetla. Te iste večeri saznaju kako su Morozovljevi jeleni locirani duboko na sjeveru. Slijedi još nešto žvaljakanja i padne dogovor za neke ne tako svijetle radnje te iste noći. Alina odlazi kući pjevajući.
I sad slijedi onaj dio zbog kojeg sam bila ljutito-zadovoljno-nezadovoljna pričom do zadnje stranice.
Alinu presretne Baghra, koja joj oda veliku tajnu. Darkling je originalni Mračnjak, stoljećima star Crni Heretik koji je stvorio Rasjed. Njen sin s ne-baš-sasvim-moralnim-idejama o tome kako bi se taj prerez na karti Ravke trebao iskoristiti za iskorijenjivanje neprijatelja griša. Isto tako, Alinu je izmanipulirao i želi je porobiti, stavljajući joj oko vrata rogove Morozovljevog jelena kao svojevrstan okov. Čisto FYI za Suncozovku.
Leigh Bardugo zna znanje?
U tom trenutku, Leigh Bardugo mi se gadno zamjerila. Ub’o me u oko taj plothole tako jako da sam skoro zaplakala.
Pazite, ovo govorim kao netko tko jako voli sve njene knjige: žena zna pisati. Dapače, u moru modernih autora, izdvaja se kao netko tko – žargonski rečeno – zna znanje. Osmislila je svijet koji se odlično nadopunjuje, uvjerljive likove i intrigantnu radnju. Ono što je, po mom mišljenju, oduzelo autentičnost serijalu Sjena i kost je trenutak u kojem je Alina povjerovala Baghri.
Do tog trenutka, Alina je vjerovala kako Darklingu sunce izlazi iz dupeta, a ne njoj. Razumljivo je kako ju je uzbunilo što Baghra tvrdi suprotno, ali ono. Kome normalnom to znači da iz tih stopa okrenu naglavce sve dotadašnje postupke, mišljenja, stavove i osjećaje? Teško je reći „next page, please“ nakon takvog šoka u radnji. Tehnički je lako tako nešto napisati, jer eto, papir svašta trpi. Ali odživjeti – zamisliti da se tako nešto stvarno odvilo, da su to ti isti likovi najednom proživjeli – e, to je već teže!
Mom mužu plothole nije bio uvjerljiv kao razlog zašto pušem na Alinino ljubavno opredjeljenje prema Malu. (Što je hrpa zapetljanih crijeva koju ne želim dotaknuti.) Ali stvarni život se – barem tamo gdje su upleteni osjećaji – ne pokreće na čula-rekla-kazala.
Da sam se pronašla u situaciji kao Alina kada smo se moj muž i ja tek upoznavali, rasplet bi bio puno drukčiji. Kada ljudi počinju imati osjećaje jedni prema drugima, prijateljske ili intimne, kao Alina i Darkling, reakcija na „on manipulira s tobom“ ne bi bila „kupi prnje i vozi ća.“ Sasvim sigurno bi pokušali saznati je li to istina. Indirektno, ispipavajući okolo-naokolo što se događa ili direktno, vitlajući bejzbol palicom s maničnim izrazom u očima.
S tim se čak i moj muž morao složiti.
Plothole-ovi svuda oko nas
Brzopleto pisanje toliko često znači plothole-ove, plot armor ili, još bolje, ispreplitanje te dvije mane pisanja u jednu veliku, nezadovoljavajuću cjelinu. Priča izgubi na konkretnosti. Teško se saživiti sa radnjom kada nemate razloge zbog kojih likovi postupaju na određene načine. Nema te toliko teško stečene uvjerljivosti koja prosječni roman može učiniti kultnim klasikom.
I okej, ne treba gledati u svaki detalj, pogotovo kada su plothole-ovi i plot armor dovoljno suptilni da ne zapinju toliko za oko. No, u nekim iznimnim slučajevima, očekujete više od priče koja je držala vodu do tog trena da jednostavno ne možete letat go u Frozen stilu.
Ne znam, eto, možda sam ja tupava, pa mi je taj dio priče preletio preko glave, i da, stoji – kasnije se razjasnilo što se trebalo razjasniti. Ali nakon toga Alininog brzopoteznog „da“, sve mi je bilo nekako mlako. Autorica je odlučila da se nešto mora dogoditi jer je bitno za junakinju i radnju kasnije, pa je onda to bilo izvedeno pošto-poto, navrat-nanos. S figom u džepu da će se čitatelj samo složiti s time jer je eto, bitno za radnju.
Čisto da ne ispadne da pričam iz dupeta, evo primjer. Ako ste čitali A Court of Thorns and Roses i nastavak, A Court of Mist and Fury, –prijelaz Tamlina iz ljubavnog interesa u negativca brutalno je izveden. A radi se knjigama koje smatram dobrima, ali ne na istoj razini kao Sjenu i kost. Znači, moguće je. Prvo zavolite tog lika, zaljubite se u njega zajedno s Feyre, a onda ga, malo po malo, skoro pa zamrzite.
Uvjerljivo je, jasno je otkud se javljaju ti osjećaji kod glavne junakinje, „pijete“ priču. „Zakrpani“ su plothole-ovi i pothole-ovi. Jedino što je bilo potrebno je malo literarnog truda i raspisivanje rezoniranja likova na više od dvije rečenice.
Zaslužuju to.
