- Autorica: Katherine Arden
- 324 stranice
- Nakladnik: Mitopeja
Dok sam čitala Medvjed i slavuj, došla sam do jednog zaključka. Fantasy je moja droga.
Znam, znam, em zvuči krivo, em sam sličnu stvar rekla i za povijesne ljubiće smještene u Englesku 18. i 19. stoljeća. Jesam. Ne poričem. Jako sam poročna osoba, a moja mama je vjerojatno sretna što sam se navukla na knjige, a ne droksala na nekom ćošku.
Međutim, snob sam po pitanju svojih knjižnih ovisnosti i volim kvalitetnu robu. Standard je visok. Pročitam ja svašta, ali rijetke su one knjige koje me oduševe i još rjeđe su one koje odlučim preporučiti drugima. S obzirom na to, činjenica da je roman Medvjed i slavuj (iliti The Bear and the Nightingale) došao tu, pred vas na ekrane kao recenzija, već u startu puno govori.
Mitologija i srednjovjekovna Rusija
Radnja se odvija u srednjovjekovnoj Rusiji, duboko u smrznutoj divljini gdje zima vlada većinu godine, a stvarnost je isprepletena s legendama. U takvom okružju odrasta Vasilisa Petrovna, Vasja, najmlađa kći ruskog boljara i jedna sasvim neobična djevojka. Poludivlja, vječito trčeći po šumama i snijegu, Vasja je stasala bok uz bok s duhovima ruskih mitova i predaje, slušajući o Žar-ptici, Babi Jagi i Morozku. Po naški, nazvali bi njen karakter vilenim.
No s dolaskom pomajke Ane i karizmatičnog popa Konstantina, narod se pomalo odvraća od svojih starih navada. Skrb za domaće duhove opada, a zajedno s njom raste i prijetnja Vasjinom selu. Urod podbacuje, a iz šume se širi veliko zlo koje bi inače mirno prespavalo zimu. A Vasja…Vasja se može udati ili otići u samostan. Kako to obično biva, naša glavna junakinja ipak odlučuje da to nije za nju.
Jer ono, neshvaćena.
Medvjed i slavuj stvarno je čarobno napisana priča. Ne volim snijeg i zimu, ali ugođaj je tako vješto opisan, prožet elementima ruske mitologije, da sam i ja, brat bratu barem na sekundu, poželjela vidjeti Rusiju okovanu snijegom.
I ne, ne onako napoleonski, u maršu na Moskvu.
Zašto volim fantasy
Razlog zašto toliko volim fantasy knjige ujedno je isti onaj zbog kojeg sam „zalijepila“ za Medvjed i slavuj – magični, čarobni svijetovi u kojima je sve moguće. Ipak, koliko god komplicirano bilo osmisliti nešto originalno, ili pak J. K. Rowling-asto spojiti stvarnost i maštu, osmišljavanje kulise za radnju najmanji je dio posla. Taj dio priče najčešće nikad ne iznevjeri jer mi čitatelji znamo da se spremamo na zabavnu vožnju kroz nečije moždane vijuge kad god uzmemo takvu vrstu knjige u ruke.
Ono što često upropasti zabavu je…pa, sve ostalo. Plošni likovi i radnja, plot armor otporniji nego kosa Stevena Seagala dok trči kroz zapaljeni, padajući vlak, potpuno grozni negativci ili pak presavršeni junaci. U Salt Bae stilu dodaš malo zmajeva i sve bu bilo oke, kaj ne?
“Divlje ptice uginu u kavezu.”
E pa ne. Kako sam knjigolog za šrot ljubiće, tako sam jedan i za kvalitetne romane. Uzmem knjigu u ruke, malo pomirišem, analiziram buke i terroir, izignoriram godinu berbe jer nije baš bitna i onda obično srknem sve u jednom šusu, pa kako bude. Znam, „kakva dama, kakav enofil“ – pomišljate! Ipak, dam si priliku kasnije da se osjetim mentalno oštećeno lošim pisanjem, a u rijetkim prilikama kad sam baš, skroz zadovoljna napišem recenziju.
Katherine Arden je „pokrila“ sve točke. Likovi u romanu nisu neranjivi produžetak radnje, već ljudi kojima se radnja događa. Nisu nepogrešivi, nisu neustrašivi i nisu neuništivi. Suptilna, ali duboka, psihološka karakterizacija glavnih aktera nenametljivo oplemeni roman, usađujući u nas razumijevanje prema likovima i njihovim postupcima.
Zašto mi se sviđa Medvjed i slavuj
Na veliko razočaranje Davorina Bogovića, ni junaci ni svijet u kojem žive nisu crno-bijeli, već sivi. Onako, brinem-se-što-te-razumijem-na-bazičnoj-razini sivi. Ukratko, uvjerljivi su. Nije problem zamisliti jednu Vasju ili Anu ili Konstantina kao stvarne, realne ljude, iako su oblikovani tom fantastičnom kulisom koja autorima često posluži samo kao sjajni pladanj za zmazanu, izlizanu radnju i/ili romansu.
Romanse, doduše, ima i tu, ali ona nije ključni oblikovatelj radnje ili pak čarobni štapić koji magično sredi sve probleme glavne junakinje jer ljubav pobjeđuje sve. Čak i zmajeve. Ljubavni segment, pažljivo sakriven i isprepleten s ostatkom priče itekako ju upotpuni, a ne osiromaši, kako to često biva. Nema magičnog Fabija Lanzonija koji zamahuje svojom bujnom kosom razgolićenih prsa, istovremeno spašavajući glavnu junakinju od a) njene opake okoline, b) nje same ili pak c) sve od navedenog. Vasjin ljubavni interes nije istovremeno maksi macho seksan, niti je nježni poeta. Čar cjelokupne situacije je u tome što je on – točno ono što njoj treba.
Stavivši sve ove divnosti po strani, dio koji mene obično ili privuče ili odbije od hrvatskog izdanja je prijevod. Nerijetki roman bio je u potpunosti uništen neadekvatnom prilagodbom duhu jezika, a ja sam zbog toga postala ona cinična babetina koja lista knjige po knjižarama, frkće i vraća ih na policu.
Ono što bih ovdje htjela istaknuti je da bi Mitopeji trebalo dignuti spomenik. Pročitala sam knjigu na engleskom, onda na hrvatskom i bilo mi je žao što sam uopće uzimala izvornik. Ništa nije nedostajalo, a čarolija Zimske noći ostala je netaknuta.
Možda jer su negdje u svojim uredima darovali keksić nekom domaćem na ognjištu, poučeni Vasjinim primjerom.
Knjigu možete pronaći u knjižarama ili na stranicama izdavačke kuće Mitopeja.
