- Autor: G. K. Chesterton
- 324 stranice
-
Nakladnik: Verbum
Ali tko je Chesterton uopće? Pristojan broj ljudi doista nema nikakva pojma o njemu. O čovjeku kojega hvale filozofi, akademici, poznavatelji Akvinca, književnici, teoretičari i čitatelji. Zamalo dvometraš, a opet – neki kažu, lakši za preskočiti no zaobići (i sam je znao zbijati šale o težini i dimenzijama) – Gilbert Keith Chesterton nije bio fakultetski obrazovan čovjek ili profesor filozofije, no kad’ bi njegovo pero krenulo govoriti i najučenije uho zastajalo bi poslušati.
Velemajstor paradoksa i uživatelj kvalitetne ironije, Chesterton je u tekstu gotovo razmetljiv. Djelotvorna raskoš, imerzivan zapis ideja i ukusno ukrašen stil njegove su najbolje strane. Ne sjeda svakome. Možda zato što nema izgubljenih rečenica, svaka je potrebna, odmjerena i s razlogom smještena unutar misaone lavine zarobljene osebujnom sintaksom.
Kao da je na mjestima previše, a na drugima sasvim primjereno. Tek u neutralnijim trenucima drugog čitanja shvati se jednakost njegove usmjerenosti ka poantama. Kao i čitateljski lapsusi koncentracije, koji prave proizvoljne razlike u bujici riječi jer svako malo zapnu na obali.
Bogat, raskošan tekst
Duh se izlio na stranice, pameću formirao i poentirao, a gorljivom ljubavlju prema polemici, dobroj diskusiji i onome što bi Stephen Fry možda nazvao – elegantnom igranju idejama – utisnuo nečim jačim od tinte u papir. Chestertona osjetite dok piše, investiran je u svoj tekst, ulog jasno predstavlja, povlači i vas staviti nešto sebe u ostatak knjige. Zove u svoje bogate dojmove, u razrađeno pojmovlje.
I tu sam ga se grozio. Vidite, kada donesem neke nove knjige doma, moja žena uporno pokazuje prema polici, protegnutoj čitavim zidom, iznova (točno) upozoravajući da mjesta više nema. Ima na klaviru, slavodobitno odvratim, dok ne pretvorim vremešni instrument u pretjerano velik stalak, policu koja iz zida izlazi previše trodimenzionalno. Ukrasim Tv klupu, napunim radni stol, a Chestertona sam planirao negdje sakriti. Ne od frustracija gospođe, već svoje glave. Jer?
Utješi me činjenica da znam brzo čitati. Nije to neka strahovita brzina, no lako se uštimam i krenem prelaziti stranice bez poteškoća, zadržavajući mnogo. Spašava me od knjiga čija stilistika nije zadovoljavajuća udica, a zaključnosti nejako odzvanjaju pa nije nužno duboko se zamisliti nad njihovim “dubinama”. Chesterton ne spada u takve autore, njegove knjige traže mnogo.
Budnost, opću kulturu, spremnost na neobičnu specifiku, solidno poznavanje autorovih vremenskih okolnosti, ali i vrlo pristojnu upućenost u vjerske teme. Ne, ne ono što smo si o Bogu rekli u srednjoj pa nastavili ponavljati uz nešto više floskula i dovitljivih doskočica. Neka je te dovitljivosti, dobro će doći, ali tražit će se više.
Brzo čitanje
Nema brzog čitanja. Sjuriti se ishitreno niz Chestertonove stranice znači pročitati sve, razumijeti riječi, no točan međuodnos rečenica i poantu koju tvore kroz seriju figura, doumaka i literarnog namigivanja – nema šanse. Za to treba biti polagan čovjek. Od one sorte koja bi s Gilbertom zastala popiti piće znajući da – izvadi li mobitel provjeravajući društvene mreže – vjerojatno dobiva pivo po ekranu, a interno shvaća nedoraslost razgovoru s gorostasom ove vrste.
Jer nema lako preskočivih rečenica, nema stranica koje možete mirne duše zanemariti i skenirati. Sve je opterećeno značenjem, teško je, a opet neobično poletno. Pitate se istovremeno – kako ti to uspjeva čovječe – dočim dobacujete – daj mi bar malo zraka, da popustim koncentraciju na par redova bez da se lišim neke intrigantne bravure.
Kao da šetate zajedno njegovom zamišljenom knjižnicom u kojoj vam nastoji objasniti zašto je neki događaj važan, pa svakih pola metra zastane, skidajući novu knjigu, novu temu, nove zaplete s police. Dodaje toliko toga u ruke, ne možemo više ni nositi. Kartaga, druidi, Fabijevci, H.G. Wells, pitekantrop i pesimizam? A…gdje smo ono počeli? Aha, naravno, da, krenuli smo od sjevernog soba. Kako to samo nisam povezao!
I onda se orijaš okrene na peti, povezujući sve u par rečenica. Nije to savršeni red, niti jednopotezna linija kaligrafskog stila, ali jest čvrsto misaono uže provedeno kroz prašumu ideja. Doista, od sjevernog soba i Isusovog groba do modernog doba.
Ide mu to, na osobit način.
“Materijalistička teorija povijest, koja kaže da su cjelokupna politika i etika samo izraz ekonomije, zaista je puka zabluda. Ona se sastoji jednostavno u tome da su pobrkani uvjeti potrebni za život s normlanim životnim preokupacijama, a to su sasvim različite stvari. To je kao da kažete da stoga što čovjek može hodati samo na dvije noge, on uopće ne hoda nikamo osim da i kupio cipele i čarape.”
Uglađeni Chesterton
Istovremeno umiven i uglađen u prezentaciji, Chesterton ne pokušava biti oportuno nejasan ili labavo dvoznačan, ne pada u zamku močvarne korektnosti u kojoj ništa ne sija jer sve mora plivati blatom. Ratobornost i nasilje nisu njegov način, ali određena vrste džentlmenski-šakačkog garda prožima osokoljenije rečenice.
Gdjekad se upućenijem čitatelju može učiniti da gospodin Gilbert Chesterton napada ljude od slame, no tada treba zastati nad takovim zaključkom i pročitati još koji red, koju stranicu više. Sasvim je vjerojatno, ako ne i sigurno, da će autor i sam takvo što samozadovoljno signalizirati ironijama, paradoksima ili jednostavnijim šalama.
I to opet naglašava važnost čitateljskog fokusa, nečeg što i sam pronalazim sve rjeđom zvjerkom, sve oskudnijim rezervatom mentalne divljači koju više ne mogu uloviti i koristiti kao prijašnjih godina. Nakon što sam se prije dosta vremena pohrvao s njegovom znatno tanjom Katolička Crkva i Obraćenje, znao sam da mi predstoji izaći u susret Vječnome čovjeku, po mnogima njegovom kapitalnom zapisu.
Izađi i bori se!
I izašao sam, točno u podne, ali umjesto revolvera i metaka snašao me nesaglediv roj Gilbertizama, Chestertonizacije i Keithovštine. Štit ne pomaže, kišobran još manje. Neobična čitateljska atmosfera u kojoj kognitivne iskre frcaju na sve strane.
Da, mislio sam o toj knjizi mnogo, nesiguran treba li ju preporučiti kao općenito korisnu ili specifično potrebnu. I onda, šetajući nekidan gradom koji nije moj, ogledavajući što ljudi koji čitaju – a takvu radnju u javnosti opažam rijetko – drže u rukama, zaključio sam da Vječni čovjek koristi i ovom vremenu. U Nomenu mu ima Omena, jel..
A što se imalo za vidjeti?
Van dražesnosti snenih ljubavnih maštovitosti, mnogo je pomodarskog štiva. Toliki bude neku svijest, grade sebe još jednom bezličnom knjigom o rutinama oblaćenja gaća na pravu stranu i samoafirmiranja odraza u ogledalu pred razgovor sa šefom. Čita se kako mehanizirati nutrinu ili je zavesti moćnim psihodelicima – pa uzletjeti čelom pod oblake. Ima G.K. nešto o tome za reći, iako je već više desetljeća mrtav.
Kako? Svestrane prolaznosti paraduhovnog i kvazi-izgrađujučeg opažaju se stoljećima, možda čak tisućljećima. Oprostite na odavanju unaprijed ali – nisu mu to omiljene pojave.
Siguran sam da vas može iznenaditi, i u mnogočemu isprovocirati na razmišljanje. Možda o milosti Baala u borbi s kućnim božanstvima upogonjenoj najvećim malim žrtvama. Zastrašujuće pomisli na kip razjarenog Isusa? Ili možda njegovo shvaćanje kao katastrofalno suludog “učitelja duhovnosti” koji, ako je samo još jedna varijanta zen-majstora, spada među najgore, ako ne i apsolutnu “zlatnu malinu” kategorije?
Apostol zdravog razuma
Gdje se kod Heroda mogao čuti Moloh? Zašto je neobično zamisliti inteligentnog majmuna, slikara, a sasvim lako priprosta pračovjeka u istoj radnji? Što umorna budnost demokracije ima s despotima? Koliko je puta umrla Crkva? Zašto su važne priče i tko je Chestertonu objašnjavao zvonike falusima?
Majka koja je bila dijete, a dijete koje je bilo otac? Kompaktne britkosti duhovnog umnika teško bi bilo poredati po važnosti ili impresivnosti, ali njima knjiga obiluje i neće vas razočarati. Ipak pristupajte joj oprezno i s poštovanjem. Otvarate antikni regal. Vitrinu nakrcanu srebrninom, kristalima, drangulijama i detaljima. Ako to učinite nemarno i nepažljivo, nered će vas proći, rasut će se naokolo i ostajte praznih ruku.
Dajte Gilbertu šansu da vas odvali kao druga krigla jantarne pive.
Do točke umora, misaone rastresenosti, ali i tople granice umjerenosti i uživljenosti.
Nesvakidašnji filozof, apostol zdravog razuma, zaslužuje biti čitan.
Vjerujem, jednoga dana – i kanoniziran.
Knjigu možete pronaći na stranicama knjižare Verbum.
Pogledajte ostale članke u sekciji Muževljevi doumci.
