-
Autor: Isaac Asimov -
434 stranice -
Nakladnik: Penguin Random House US
Unatoč tome što je ovo recenzija znanstveno-fantastičnog romana Prelude to Foundation, nisam fan SF-a ilitiga znanstvene fantastike. Na muževljevu veliku žalost, pojam filma, knjige ili serije s tematikom ljudskog skakanja s planeta na planet mi je Star Wars, a koliko god mi bio smiješan naš prijevod pozdrava iz Star Treka, “Živi dugo i berićetno” ipak me nije kupio za pogledati cijeli serijal. Teško je to, znate, kad se osjećate kao da ste rekli da ne znate čitati nakon što izjavite da niste gledali svemirske makljaže i metafizička filozofiranja Jean-Luc Picarda, francuza sa savršenim britanskim naglaskom.
Ipak, nisam se pretjerano dala smesti. Tvrdoglavo, u skladu sa zaštitnom životinjom svoje pokrajine (siva je, ima fora uši i glasa se sa iii-aaa), gonila sam svoje. Ono što je bitno za naglasiti jest da se ni moja okej polovica isto tako ne da smesti. Samo je čekao priliku da upogoni vodu na svoj mlin.
U ovom slučaju, to bi se dalo poistovjetiti sa izgradnjom posebnog centra za navodnjavanje u pola brda i laganim puštanjem vode u opticaj. Jer naša metaforička mlinica je ovoga puta bila na par metara nadmorske visine, bez obližnjeg izvora, makar i nafte. Sahara. Padne kiša samo ako ste prethodno izveli ritualni ples američkih domorodaca. I tad teško, Manitu vam se smilovao.
“Ne možeš li pokušati? Koliko god beznadan pokušaj izgledao, imaš li išta bolje za učiniti sa svojim životom? Imaš li neki veći cilj? Imaš li svrhu koja te može bolje opravdati u vlastitim očima?”
Bio si u pravu
Savršena prilika za moju čimavicu se ukazala kad sam pročitala serijal Crveni ustanak Piercea Browna i rekla – totalno amaterski, kao prava naivčina – da mi se jako svidio taj roman. Koji je, čisto onako usput, YA znanstvena fantastika. Nakon višetjednog čimavljenja po mojim živcima, vrli suprug mi je u ruke tutnuo Prelude to Foundation. Točno u trenutku kad mi je već bila puna kapa i njega i Picarda i Asimova i pitanja “a kaj sad čitaš”, kao i onog “buš skoro Asimova?”
Bum, života ti. Bum.
Ono što će vam svaka osoba koja je u braku reći jest da nema ništa gore za priznati nego da je vaš partner bio u pravu, a vi baš i ne. Zaboli kao da vam je netko ispalio zraku plazme u srce drito iz Yamato Cannona. I, po cijenu brkanja franšiza, radije bi da vam se u dvorište iskrcalo deset Space Marinaca. Ravno u onaj korov koji vas gleda zadnjih deset dana, s upaljenim motornim pilama sleš sjekirama.
Nije dobro i nije lako.
Na svoju gorku žalost i žalosnu gorčinu, morala sam priznati da je uistinu tomu bilo tako. Prelude to Foundation se ispostavila kao jedna od najboljih koje sam pročitala. Vjerojatno na mojoj listi top 5 najboljih ikad, bok uz bok Gospodaru prstenova. Dragi ljudi, učite na mojim greškama. Kad vidite da se nekoga naziva ocem žanra, nemojte ulaziti u dugometražne polemike i traktate o tome zašto tomu nije tako, bez nekog konkretnog razloga osim opće prgavosti. Samo prigrizite jezik i nasmiješite se. Inače ćete morati mužu reći one riječi koje nikada ne želite prevaliti preko vaših usana: “Ljubavi, bio si u pravu.”
Prelude to Foundation
Prelude to Foundation, osim što je slomio moj duh, bavi se Harijem Seldonom. Matematičarom iz daleke budućnosti čovječanstva, koje se raširilo po svim zakutcima svemira. U godini 12 020. Galaktičke Ere, za cara Cleona I., Hari Seldon na prijestolnom planetu Trantor izlaže svoj znanstveni matematički rad. I sad, kad pročitate ovako nešto, jasno je zašto sam se odupirala čitanju ove knjige kao moj pas šišanju noktiju. Minus režanje i zavijanje. Kome bi ovo zvučalo zanimljivo?
E pa, većini planete i glavnini muškog roda, izgleda.
U g l a v n o m, najzanimljiviji dio radnje s prvih par stranica je da se u matematici otkrilo sve što se moglo otkriti. Nema više ništa novo, Einstein se okreće u grobu, a ljudi su na vrhuncu razvoja spoznali ono što i mi u osnovnoj već znamo: super je matematika, ali ono. Bitna je ako si neki tamo čiča koji razmišlja u brojkama. Nešto kao Hari Seldon, koji je uspio otkriti ono što nijedan njegov matematički preteča nije. A to je da se budućnost može predvidjeti uz pomoć psihohistorije. Točnije, matematičke teorije predviđanja čije otkriće je označilo prekretnicu u njegovom, ali i životu cijelog čovječanstva.
“Matematičar koji može svoje proročanstvo potkrijepiti matematičkim formulama i terminologijom može biti shvaćen od nikoga, a da mu svi vjeruju.”
Tata-mata Asimov
Ja u potpunosti razumijem ako vas ovo nije zainteresiralo. Kilavila sam se kroz prvih pet stranica kao da sam Sizif, a onda…e onda, kad probiješ tu nevidljivu liniju nevoljkosti, Prelude to Foundation te zarobi. Čitaš, fasciniran si ničim i svačim, totalno si se izgubio u tom čudnom, novom svijetu kroz koji te vodi – ni više, ni manje – poluludi, briljantni matematičar.
I ne, nema tu nekih matematičkih formula, čak reći da roman ima napetu radnju je poprilično nategnuto. Ali vjerujte mi – mjerit ćete život na prije i poslije romana Prelude to Foundation. Da se odmah ispravim – serijala Fondacija, jer nakon tako dobrog početka vjerojatno nećete stati na prvom prequelu. A ima tu pure (žganaca, palente, kako god) za papati. Sveukupno sedam knjiga koje je Asimov donio na svijet kroz četrdeset godina, sa svakom iznova potvrdivši da da, neki vrhunci se teško mogu dosegnuti što se književnosti i maštovitosti tiče.
Knjiga, nažalost, još nije prevedena na hrvatski jezik, ali na originalnom engleskom je možete pronaći na stranicama knjižare Znanje.
