- Autor: August Šenoa
- 364 stranice
- Nakladnik: Spiritoso
S razlogom se roman Zlatarovo zlato svrstava u zlatna (*mig mig*) djela hrvatske književnosti. Iako općenito nisam pobornik srednjoškolskih lektira (Lovac u žitu i ja si, primjerice, nismo prisni), Zlatarovo zlato uvijek ponovno s užitkom pročitam.
Priča o Pavlu Gregorijanecu i Dori Krupićevoj, dvoje nesuđenih mladih ljubavnika, uvlačila je u svoje korice cijele nizove generacija. Ipak, važnost Zlatarova zlata nije samo u odličnoj, ali i linearnoj, ljubavnoj priči. Šenoa je tako isprepleo povijesne činjenice sa fikcijom, pišući o stvarnim osobama tog doba i o jednako stvarnim događanjima 16. stoljeća.
Period u koji je smještena radnja romana je onaj direktno nakon smrti svima poznatog velikaša Franje Tahija. Grad Zagreb je u žestokom sukobu sa plemićem Stjepkom Gregorijancem, Pavlovim ocem i vlasnikom Medvedgrada. Konflikt je proizašao iz Stjepkova gadnog postupanja prema građanima Zagreba, ali i nelegalne pretenzije Zagrepčana na sam Medvedgrad za koji su se nekoliko puta sporili.
“Bolji je dobar glas nego zlatan pas, a u Dorice bijaše i dobar glas i zlatan pas.”
S obzirom na situaciju, lako se može zaključiti kako ljubavna priča plemića Pavla i Dore, kćeri zagrebačkog zlatara Krupića, nije lagana ni sretna. Zlatarovo zlato tako je punokrvni romantični roman 19. stoljeća, ispunjen intrigama, fatalnim ženama, povredama časti i zločinima strasti.
Šenoa vs. Zagorka
Ne mogu ovu knjigu usporediti s onima Marije Jurić Zagorke. Tematika je slična, nastoji se paziti na povijesnu točnost, domoljublje je jako naglašeno i uključene su ljubavne priče pomicane razno-raznim zavrzlamama. Ipak, Zagorka je nešto suvremenija, njeni romani su nastali u 20. stoljeću te je stil puno jednostavniji i lakše ju je čitati. Šenoa, s druge strane, povijest ne provlači usputno kroz radnju već dapače – njen je glavni pokretač. Dani su konkretni opisi situaciju izvučeni iz arhivske građe, raznih dokumenata i spisa te je Šenoa pokazao kako je vjerojatno bolji istraživač povijesti nego dobar postotak onih kojima je to isto zanimanje. Odstupanja od povijesne točnosti su minimalna, a da opet sama radnja ne pati ili gubi zanimljivost.
A onda opet, dovoljno je romanticizirana da ostane relevantna čitateljima. Ili, preciznije, opisana je ona vrsta ljubavi za kojom svi žudimo. Dosljedna je, ne nestaje kad se sukobi s poteškoćama već samo proizlazi jača. Pokazuje se skoro pa neuništivom nasuprot ljudskoj zlobi, koju na kraju sustiže opravdana kazna. Moguće je i iskupljenje onih za koje smo mislili da su nepopravljivi.
“Oh, ne žalim“, šapnu djevojka živo i iza suza planuše joj oči, „vidiš kako sam nesretna, ne bih te svoje sreće dala ni za carevo blago.”
U svemu tome je moć klasičnog romantičnog romana. Današnje ljubavne knjige često su daleko od prikazivanja idealnih ljubavi predskazanih u zvijezdama, iako uglavnom prikazuju koliko ta ista ljubav može biti nesavršena. Ipak, ponekad je potrebno malo romantičarskog zanosa i vjere u to da je ljubav ona koja može pobijediti sve upravo zato što je savršena.
U takvim trenucima je potrebno uzeti u ruke Zlatarovo zlato i čitati o ljubavi Dore i Pavla koja je rođena iz jednog pogleda, a ostala živjeti kao simbol svega dobrog i čistog što u ljubavi možemo pronaći.
Knjigu možete pronaći na stranicama knjižara Znanje i Hoću knjigu.
